Bora i ja, to je zabranjena ljubav

Na Riblju čorbu navukla me mama. Kao tridesetogodišnjakinja si je kupila album Mrtva priroda, voljela Boru Čorbu pa i onu njegovu Volim, volim, volim žene. Ja sam tada bio još beba i nisam u tome vidio ništa neobično, a možda u tome i nema ništa neobično. Bora i njegov urbani bezobrazluk bio je neodoljiv mladim ženama poput moje mame. Bora je bio lijep i vulgaran, ali je i plakao zbog žena. Ili je bar htio plakati, ali nije imao dva dinara.

Ja sam ga zavolio desetak godina kasnije. Najbolje godine Riblje Čorbe već su prošle, ali je to ipak postao moj omiljeni bend. Mnogi su Boru Čorbu već odavno zamrzili zbog bečkih konjušara i drugara zagrebačkih, ali mene su te priče zaobišle. Ili mi je bilo dovoljno da su on i njegove pjesme bile drskije i odvažnije od onih koje su slušali moji vršnjaci. Ili su išle uz moj rani pubertet.

Danas mi se čini da su Riblju Čorbu tada slušala djeca koja će kad odrastu biti rokeri. Djeca koja su željela izgubiti svoju muzičku nevinost. Znao sam na pamet gotovo sve Borine pjesme. I danas ih znam bezbroj, iako ih nisam čuo gotovo dvadeset godina.

Ali o tome ćemo kasnije. Ostanimo sad u devedesetima kada sam na štandovima sa piratskim kompakt diskovima u Beogradu kupio njegovih sedam albuma i odnio ih bratiću u Pulu, jer su on i njegovo društvo odvaljivali na Boru. Na nepoželjnog, velikosrpskog, nepodobnog Boru.

Mislim da je tih sedam Borinih albuma bila prva stvar koju sam u životu svjesno prešvercao preko granice vjerujući da hrvatskim i slovenskim carinicima ne bi bilo drago vidjeti što to unosim u njihovu zemlju. I možda ga je sva ta halabuka koja se digla oko Bore učinila privlačnim u mojim mladim očima, možda mi se činilo da je, uz sve što se tada dešava, glupo mrziti jednog rokera zbog njegovih blesavih rima.

Želio sam tada otići i na njegov koncert, ali su koncert Riblje čorbe u Ljubljani zabranili. Zabranio ga je jedan bečki konjušar koji nije mogao podnijeti da je bečki konjušar, činilo mi se tada. Već je pomalo popuštala moja ljubav prema Bori, ali mi je ipak bilo krivo što ga ne smijem doživjeti na bini Hale Tivoli.

A činilo mi se i nepotrebno. Jer poslije će dozvoliti da u Ljubljani sviraju i Baja Mali Knindža i Ceca, zabranjeni će ostati samo Bora Čorba i Thompson. Je li to pravedno ili nepravedno društvo, teško je reći. Ja znam samo da meni Bora i Thompson ne idu zajedno. Jer Thompsonu nikada ništa nisam zamjerio pošto mi nikada ništa u životu nije značio. A Bori sam zamjerio mnogo toga. I neke mu stvari do danas nisam halalio.

Možda je to glupo, šta znam. I još je gluplje možda što sam mu većinu stvari zamjerio naknadno, kada sam odrastao i shvatio što je sve radio, govorio, pa čak i pjevao. Ali kao klinac sam zaista volio njega i njegove pjesme pa me na kraju zaboljelo, kada nisam više mogao biti slijep za sva njegova četničenja. Taština me zaboljela, rekao bih. Jer sam bio toliko blesav da si dopustim zavoljeti čovjeka koji je pjevao o stavljanju tačke na drugove Zagrebačke i o Šiptarima koji se kote.

I ako ćemo iskreno, kada sam mu napokon okrenuo leđa, to nije bilo nimalo teško. On je tada već bio posrnuo i kao muzičar i kao tekstopisac, ne samo kao čovjek. Dugo sam se, doduše, zavaravao, vjerovao Bajagi da je Bora samo jadni alkoholičar čija se politička uvjerenja mijenjaju zajedno sa pićem koje pije, kupio sam čak i njegov album Decu ti neću oprostiti, njegov frontalni napad na Miloševića, te pokušao samog sebe uvjeriti da je to onaj pravi Bora, ali nije išlo. Našao sam Azru pa Haustor pa Lačnog Franza pa Disciplinu Kičme i na kraju požalio što moja mama nije slušala bolju muziku i što sam gubio vrijeme na Boru.

To možda i nije bilo fer prema njemu, ali kada sam jednom odlučio progledati, osjećao sam da me moj dragi Bora izdao. Možda više od bilo koga. Jer nisam ja čitao Momu Kapora ni Matiju Bećkovića, a kamoli Dobricu Čosića, nisam čak ni Petra Handkea. Od svih koji su se u ono vrijeme razišli sa mozgom ili dušom, ja sam volio samo Boru Đorđevića. Zato, kada sam jednom raščistio sa njim, raščistio sam zauvijek, bez obzira koliko se on trudio sam sebe opravdati. Kada se preselio u Ljubljanu i postao moj sugrađanin i ispričao se Slovencima za one bečke konjušare, mene je za sve to boljela ona stvar. Ta priča je jednostavno bila završena.
Prije nekoliko godina smo se i upoznali, na koncertu Partibrejkersa u Kinu Šiška. Nekome iz njegovog društva koga sam poznavao, učinilo se da bi se on i ja morali upoznati pa smo si pružili ruke, osmjehnuli se jedan drugom. I to je bilo to. Ništa. Nije mi bilo čak ni čudno upoznati idola svog ranog djetinjstva. Kao da je bio duh.

Bio je već tada starac, umoran i istrošen. Vjerojatno već i bolestan. Moglo mi ga je biti žao da sam o njemu razmišljao, ali nisam. Došao sam te večeri na Partibrejkerse koji su mi značili mnogo više od Bore, jer oni su za mene sve ono što Riblja Čorba nije. Partibrejkersi su prvi srpski bend koji je svirao u Hrvatskoj nakon rata, a ja sam bio na tom koncertu. I to mi je danas puno važnije od svih Borinih pjesama.

Nedavno mi je prijatelj, pjesnik i bivši panker Esad Babačić, pisao o Bori i njegovoj pjesmi Dva dinara, druže, i meni Borinoj najdražoj pjesmi. Esad možda Boru nikada nije volio kao ja, ili je možda drugačiji čovjek od mene pa mu nije zamjerio ono što sam mu ja zamjerio te je pisao o njemu kao o rokerskom pjesniku, kao o srodnoj duši. Krenuo sam čitati Esadovo pismo i shvatio da ne mogu o Bori Đorđeviću razmišljati kao o pjesniku, niti o njegovim pjesmama kao poeziji, da ne mogu oguliti njegove stihove i skinuti sa njih sve što Boro za mene predstavlja.

I pomislio sam tada da nikada nijednu njegovu pjesmu nisam otpjevao svojoj djeci prije spavanja, a pjevao sam im stvarno sve i svašta. Ili sam možda i pjevao pa potisnuo to u neke nedokučive dubine sjećanja.

Kad sam čuo da je Bora umro, pustio sam si nekoliko njegovih pjesama. Za pokoj njegovoj duši. Možda sam neke čuo prvi put nakon dvadeset godina. Neke sam i zapjevao s njim. Neću da ispadnem životinja, Ostani đubre do kraja, Neke su žene pratile vojnike, Još jedna cigareta pre spavanja, Dobro jutro, U dva će čistači odnijeti đubre…

Ne, nije to više moja muzika, ali dobre su to pjesme. I sve tekstove još uvijek znam, mogao bih imati koncert, mogao bih sat i po bez prestanka pjevati Borine pjesme jednu za drugom. Ali ih ne pjevam nikome pa ni samom sebi.

Bora i ja, to je zapravo nešto kao zabranjena ljubav. Ja sam sebi zabranio da volim njegove pjesme. I čini mi se da ih nosim u sebi kao neke slijepe putnike na putu u starost.