Ljudi koji su prestali podizati poglede u nebo

Prije više od trinaest godina, točnije u jesen 2010., putovao sam po Jordanu i Siriji. Dva mjeseca kasnije, početkom decembra, proveo sam sedam dana u Kairu, na filmskom festivalu. Bilo je to tek nekoliko mjeseci prije arapskog proljeća, prije rata u Siriji i revolucije u Egiptu, nekoliko mjeseci prije kraja jednog svijeta. Godinama sam se, prateći razaranje Alepa, Homsa, Palmire i drugih sirijskih gradova ili pak gledajući milione prosvjednika na kairskom trgu Tahrir, vraćao u tih nekoliko tjedana provedenih tamo tražeći po svojim uspomenama naznake onoga što se imalo dogoditi.

Slično se još i danas mnogi bivši Jugoslaveni vraćaju u osamdesete i pokušavaju vidjeti sve ono što tada nisu vidjeli ili možda i nisu htjeli vidjeti, i znam da je neke od njih kao i mene pomalo sram što baš ništa nisu predosjetili, da se i oni zgražavaju nad svojom sljepoćom.

Ali svi su moji povratci u Damask i Kairo bili uzaludni. Jer suluda je ideja da netko tko provede nekoliko dana u nekoj državi jureći od jedne turističke znamenitosti do druge, boraveći po hotelskim sobama i izmjenjujući tek poneku riječ sa kelnerima i taksistima, može vidjeti što se krije iza gradskih kulisa. Naročito ako je došao u zemlju da vidi i doživi nešto lijepo.

Kada pomislim na Siriju te 2010. godine, prvo mi na pamet padnu terase restorana u Damasku sa kojih pogled čas pada na uske bazarske ulice, čas leti preko krovova do Velike džamije, a u ustima osjetim ukus u jogurtu kuhane janjetine koja sama klizi sa kostiju. Odmah zatim izranjaju stare kuće alepskih Armenaca, jedno drvo što kao da iz kamena izbija nasred alepske citadele te crno-bijele kuće u Hami, one rijetke koje su preživjele bombe koje je Hafez el-Assad bacao na Muslimansku braću početkom osamdesetih.

I tek nakon tih razglednica prisjećam se čaja kojeg sam popio sa sirijskim Palestincima na autobusnoj stanici u Homsu i pokušaja da mi se objasni zašto ih u maloj kućici na ulazu stanice sjedi petoro ako samo jedan radi. Jedan radi, jedan nadzire što on to radi, jedan kuha čaj, jedan nadzire tog koji kuha čaj, a jedan nadzire sve njih zajedno, pričali su mi Palestinci u šali koja i nije bila šala, smirujući me da autobus za Palmiru neće krenuti kada ja mislim da bi on trebao krenuti, već kada mu bude vrijeme. A vrijeme će mu biti nakon što popijem svoj čaj. Polako, kako se čaj pije tamo gdje petorica sjede, a samo jedan radi.

Iz Latakije se sjećam i tuče dvaju taksista koji su se na mrtvo ime posvađali oko toga tko će me voziti do aerodroma. Sjećam se korpulentnog brkatog taksiste koji je sa šrafcigerom u ruci krenuo na svog kolegu i tako se izborio za čast da me vozi, sjećam ga se kako se nedugo zatim za volanom svog raspalog auta smanjio i kao malo dijete sažalio sam nad sobom, rukom pokazivao bolno mjesto na zatiljku te me molio da pri plaćanju vožnje uvažim udarce koje je primio u borbi za mene.

Na prste jedne ruke mogao bih prebrojati tuče kojima sam u odraslom životu svjedočio, ali zbog te tuče nisam ni pomislio da će Sirija svaki čas buknuti. Kao što nisam pomislio da će u Egiptu izbiti revolucija zbog tuče na gala večeri nakon dodjele nagrada filmskog festivala. Ne, ja sam se vratio iz Jordana i Sirije pa onda i iz Kaira oduševljen šarolikim i bogatim svijetom i sa željom da ga još bolje upoznam, sa željom da čitam Adonisa i Nagiba Mahfouza, sa željom da se što prije tamo vratim.

A onda je došla ona 2011. i od tada u mislima proživljavam putovanje u Jordan i Siriju i Kairo. Ponovo prelazim jordansko-sirijsku granicu, najčudesniju granicu koju sam ikada prešao, a prelazio sam svakakve, granicu sa bezbroj šaltera i starcem koji se izuva pa cipelom lupa po staklu ispred jednog od njih. Pokušavam vidjeti sve što sam tada vidio, ali drugim očima, istovremeno opčinjen mišlju da se blizina kraja mora vidjeti i uvjerenjem da je to nemoguće. Kao kada vam netko drag i blizak počini samoubistvo i vi se krenete ponovo družiti s njim, ponavljati razgovore koje ste s njim vodili, pažljivo preslušavati svaku njegovu riječ i zagledati mu se u oči, tako sam se ja zagledao u oči pokojne Sirije i umirućeg Egipta. Godinama.

A onda sam krajem januara nakon trinaest godina ponovo otputovao u Kairo, ovaj put na sajam knjiga, i nakon što mi se šofer na putu od aerodroma do hotela potužio da je revolucija situaciju u zemlji nepovratno pogoršala i da ima osjećaj da ne živi više u državi u kojoj se rodio, meni se učinilo da nastavljam jedno davno, nikada završeno putovanje. Slijedećeg jutra, hodajući gradom pomislio sam da me Kairo 2024. ne podsjeća na Kairo 2010. već na Damask 2010. Zapravo, učinilo mi se da na kairskim ulicama vidim sve ono što mi je tada promaklo na ulicama Damaska i Alepa, da izlazi na vidjelo sve ono što sam uzalud pokušavao pronaći u davnim uspomenama.

Najočitija i najvidljivija sličnost Kaira danas i Damaska nekada bila je prezaposlenost. Mnogi koji su doživjeli Jugoslaviju pomisliti će da im je poznat taj fenomen ali jugoslavenska prezaposlenost, koju i sam pamtim, nije bila ni nalik onoj koju sam sreo u Kairu i koju sam prije toga vidio još samo u Siriji 2010. I u Siriji pred rat i u Kairu danas prezaposlenošću se pokušava prividno održavati socijalni mir, njome se prikriva odsustvo socijalne države, raspali obrazovni sustav i nepostojeća briga o mladim ljudima, i bolno je vidjeti mlade Egipćane kako se u dućanima, pekarama ili restoranima pretvaraju da imaju posao, vidjeti ih onako nepotrebne i suvišne kako neuspješno pokušavaju biti od pomoći, iako je očito da su upravo oni ti koji su pomoći najpotrebniji.

A mladih je u Egiptu zaista mnogo, kažu. Natalitet je visok i Egipćana svake godine ima dva i po miliona više, a radnih mjesta je u posustaloj ekonomiji sve manje. U javnim školama u razredu ima i po devedeset učenika, javne bolnice su mnogima postale nedostupne, jer loše plaćeni liječnici od pacijenata unaprijed zahtijevaju plaćanje svojih usluga. Vrijednost egipatskog funta strmoglavo pada, ali se umjetno održava na nekadašnjim visinama pa zato crno tržište cvjeta i svako koga sretnete, od čovjeka koji vas u ime Sajma knjiga dočeka na aerodromu do zaposlenih u muzejima, nudi se da vam zamijeni eure po boljoj tarifi od one na bankomatima i mjenjačnicama. Egipat danas je stoga poput jednog od onih brojnih Zastavinih stojadina koji se još mogu vidjeti na kairskim ulicama. Čudo neviđeno je što je još u voznom stanju i samo je pitanje dana kad će stati.

No mene je više od svega pogodila atmosfera. Nije Egipat ni izdaleka najsiromašnija zemlja u koju sam u životu kročio, ali dok sam hodao po Kairu, vozio se podzemnom željeznicom i zagledao u bazarske dućane, činilo mi se da oko sebe vidim Sirijce, beznadne i naizgled pomirene sa gorkom i neizbježnom sudbinom.

Gdje vrijeme stoji, stoje i ljudi, čini mi se, i nitko više ne zna je li vrijeme stoji zato što stoje ljudi ili je obrnuto. Gdje vrijeme teče i ljudi se kreću, idu svojim poslom, nekuda su namijenjeni, a na ulicama u Kairu, kao nekada u Siriji, vidio sam ljude koji su stajali, gledali u telefone, katkad u prolaznike, a najčešće u prazno. Vidjelo se da nikuda ne idu jer se nikuda nema ići, jer se nikuda ne može stići. Svi su oni već bili stigli na odredišta. Čak su mi i putnici na vlaku podzemne željeznice djelovali kao da nikuda nisu krenuli i da se uistinu ne pomjeraju, da se pomjera samo vlak na kojem su se nekim slučajem zatekli. Kairska podzemna željeznica je masa pognutih glava i tišina u kojoj se nakupilo bezbroj šutnji, a od rijetkih koji su se odvažili glasno razgovarati, drugi su se odmicali, kao od zaraze.

U Kairu se na sav glas šuti o tome da je Egipat policijska država. Predsjednik Abdel Fattah el-Sisi nadzire sve pore društva slično kao Vladimir Putin u Rusiji. Sisijeva diktatura naizgled je možda slična onoj Saddamovoj u Iraku ili Gaddafijevoj u Libiji, ali Sisi ima piramide, reći će šaljivdžije, a piramide se čak ni Amerikanci ne bi usudili bombardirati. Ozbiljniji ljudi reći će vam da je Egipat sa svojih sto deset miliona stanovnika prevelika piramida da bi je se netko usudio srušiti.

Kao i u Putinovoj Rusiji, i u Sisijevom Egiptu bogati žive posve odvojeno od siromašnih, a srednjeg sloja gotovo da i nema. Od siromaha na podzemnoj željeznici koji još uvijek ustaju i prepuštaju svoje mjesto starijima i ženama egipatski su bogataši udaljeniji od nas koji smo došli vidjeti piramide, bazare, medrese i koptske crkve. Dok sam ih gledao, činilo mi se da sa ovog vlaka nitko od njih ne može sići i izaći napolje, na svjetlo dana. Zapravo, dok sam se vozio i sam sam posumnjao u svjetlo dana, i sam sam se počeo pribojavati da ću ostati zarobljen nekoliko desetaka metara ispod zemlje, u vječnom prividnom kretanju.

Ne, nije me Egipat podsjetio na ono što sam o njemu svih ovih godina čitao, nisam u Kairu hodao po sjenkama junaka veličanstvene „Kairske trilogije“ Nagiba Mahfouza, nisam uranjao u dvoličnost duboko religioznog i još dublje patrijarhalnog svijeta. Nisam nalazio ostatke tradicionalizma nepovratno načetog sudarima modernih političkih i filozofskih silnica, povijesnih prevrata i revolucija. Sve je to, činilo se, ostalo u dvadesetom stoljeću, dok se meni pred očima prikazivao neki novi, puno prazniji i siromašniji svijet.

I dalje su se na ulicama, u restoranima i podzemnim vlakovima Kaira miješala manje ili više pokrivena lica žena, tradicionalno i moderno obučeni muškarci, Kopti i muslimani, Palestinci, Berberi i Sudanci, imami i policijski doušnici, konzervativni siromasi i bogati potomci kolonijalnog Kaira, djeca širokih aleja i francuskih bistroa, ali sve to šarenilo revolucija kao da je prekrila nevidljivim plastom sive paučine pa su se sada svi ti raznoliki ljudi ispod nje doimali jednakima. Ili barem jednako nesretni.

I u svakom od njih mogao sam prepoznati onog mladića koji je prije nekoliko godina prenoćio u praznoj kući moje babe Milanije na selu usred Bosne. Taj nesretni mladić koji je jedne hladne zimske noći provalio u praznu bosansku kuću, prespavao u njoj, ujutro si na babinom starom šporetu skuhao kavu, popušio cigaretu ili dvije i tako se opustio da su ga komšije vidjele i policija ga uhvatila. Taj mladić bio je Egipćanin i bježao je upravo od tamošnje nesreće.

Bilo tko od ljudi na uskim ulicama kairskog Khan el-Khalilija u mojim je očima mogao biti on, jer svatko je mogao imati razlog da napusti svoju zemlju i krene neizglednim putem Europe, preko brda i dolina pa naposlijetku i kroz snijeg i kroz Bosnu. Svatko je mogao biti čovjek kojem ništa drugo nije preostalo već da na putu u bolje sutra provaljuje u napuštene kuće podno nekih drugih piramida.

Kad mi je moja tetka prvi put pričala priču o mladiću koji je provalio u babinu kuću, mladiću o kom ništa nismo znali osim da je bio iz Egipta, upravo iz onog Egipta u kom je moja druga tetka nekoć davno proživjela pet godina pa su zato sve naše kuće ostale pune malih piramida i uokvirenih papirusa, ja sam u tome vidio ironiju sudbine koja se poigrava sa nesretnicima koji bježe iz jednog nesretnog kraja u drugi.

Zamišljao sam tada tog mladića koji sjedi na skemliji uz babin šporet, zamišljao sam ga kako gleda u nevjerici one papiruse na zidu, sve one faraone i sfinge, i kako shvaća da se vrti ukrug i prelazi iz jedne ćelije u drugu u beskonačnom zatvoru koji se zove izbjeglički život. Ali dok sam gledao njemu slične mladiće po kairskim ulicama, shvatio sam da je on možda ipak sretnik koji je u Bosni bio mnogo bliže boljem sutra od svojih bezbrojnih vršnjaka.

I to me je zapravo potreslo, čini mi se. Nije me toliko potreslo što sam u Kairu vidio ono što sam propustio vidjeti u Siriji, nije me potresao privid društva na rubu propasti, već me je potreslo što mi se taj golemi, nepojmljivi grad učinio kao jedan veliki sabirni centar u kome ljudi čekaju priliku za novi pokušaj bijega.

Potresla me je slutnja da ljudi u Kairu ne mogu svoju budućnost u tom gradu zamisliti nimalo bolje nego što bih budućnost u Kairu mogao zamisliti ja, ali da će većina njih tu budućnost, kakva god ona bila, za razliku od mene morati dočekati; potreslo me je što sam nakon samo tri dana šetanja kairskim ulicama nesretnog mladića iz babine kuće u mislima preimenovao u sretnika, u nekoga tko je uspio za sebe prokrčiti put iz ove pustinje; potreslo me je što sam u Kairu vidio pustinju u kojoj ponekad pada kiša pa se promet na mostu „6. oktobar“ u potpunosti zaustavi, ali ipak pustinju u kojoj i ono malo što ljudima padne s neba u čas pronikne u zemlju i zauvijek nestane; potreslo me je što sam vidio ljude koji su zato prestali podizati poglede u nebo.

Potreslo me je što sam još jače nego ikada posumnjao u to da moja djeca mogu imati budućnost dok je toliki ljudi nemaju.